Kolumna o ženi kojoj svaki muškarac treba da iskleše spomenik: draga i neustrašiva

"Siguran sam da je u trenucima kad žena rađa, kad svi u sobi čekaju prvi udah i plač, kad svi strepe hoće li sve biti u redu, kad čak i mamu na trenutak prestane boljeti, siguran sam da je Bog tada najbliže."

Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži. Nektarina, 25 kuna kila (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zalijeva prve sijede na prsima. Uživam. Gledam more u svoj svojoj ogromnosti. Ono je uvijek tu, kao vjeran prijatelj, uvijek dobre volje, uvijek spremno pustiti me u svoju sol.

Pogled lijevo niz sitni šljunak, predviđen za izležavanje radnih ljudi i građana u rijetkim trenucima odmora. Vratim pogled na moj komad mora, a u kadar mi se, kao neka tiha antilopa, uvuče trudnica. Prekrasna žena s bebom pod srcem. Širokog lica, duge smeđe kose, velikih očiju, dugih ruku i nogu samo malo odebljalih od vode koja se zadržava u tom svetom tijelu spremnom na svijet donijeti novi život. Do koljena u moru, stvarno u meni izaziva strahopoštovanje. Jer znam što ju čeka. Bio sam na dva poroda.

Priča za 40 sekundi: kada je Bog stvarao majku...

Kad spozna tu tajnu, kad vidi što sve žensko tijelo mora podnijeti, svaki će imalo normalan muškarac, krenuti u potragu za kamenom, kako bi ženi koja mu je rodila djecu, isklesao spomenik. Kažem, ako je imalo normalan i produhovljen. Jer, dragi homo balcanicusi, sve možete sami, ali djecu ne možete imati bez nje.

Hajduk i Dinamo su nevjerojatno važni. Pa neki mladi frajeri trče za loptom, zarađuju milijune, a vi od toga nemate baš ništa, naravno da je to strašno važno. Kladionice su užasno važne. Finska hokejaška liga, turski rukomet, indijski kriket i sve ostale životno važne aktivnosti, pravi su teritorij vašeg dokazivanja. Ništa lakše nego pogoditi u kojoj će minuti neki Koreanac zabiti gol, dakle nevjerojatnom inteligencijom progurati glupu loptu preko crte. Mi mužjaci se u to moramo uključiti. Pa onda rat. Mi smo tu, pokazalo se nedavno, doma. Posebno s nemoćnim bakicama koje su, jadne, povjerovale da nećete moći izvršiti naređenje nekog kompleksaša s ukrasnim epoletama, zarađenim na maltretiranju potčinjene vojske. A, mnogi su mogli. Kad vam frend kaže da bi trebalo prebacit neku robu, na crno, nešto ukrasti, zakinuti, izbjeći porez, prošvercati. To mi možemo, ma nema problema.

Ali, jbg, za djecu nam treba ona. Za nastavak vrste i časnog prezimena, treba nam žena. Jednome od nas, baš ova žena koja stoji ispred mene na lapadskoj plaži. Divna, hrabra, izdržljiva, nesebična žena. Ona je, zbog djeteta koje nosi, spremna dobiti dvadesetak kila, potpuno poremetiti hormonsku ravnotežu, cijediti se na sve strane, urlati od bolova, iz vlastitog tijela izbaciti novi život. Dakle, porod. Ni prvi niti drugi puta nisam mogao shvatiti kako se mora osjećati buduća mama kad počnu trudovi.

Ostali članci

Inicijalizacija u toku...

Komentari

Samo članovi kluba mogu da šalju komentare. Prijavite se ili se registrujte. Registracija je besplatna.